Koncept kućnih poseta i individualizovan pristup nam obezbedjuje najviše informacija, a time ni vas ne ostavlja u nedoumici. Empatija i strpljenje je ono što je prioritet kada pacijent ne može da nam kaže šta mu je.
Veterina je za mene uvek bila “poziv” u pravom smislu te reči. Na neke stvari se odlučiš, a neke se odluče za tebe. Budući da smo živeli u gradu, neverovatno je šta smo sve od kućnih ljubimaca imali. Odrastao sam praktično u kućnom zoološkom vrtu, a kasnije sam tokom osnovne škole i volontirao u Beo Zoo Vrtu svako leto. Naš kućni veterinar je moj prvi kontakt sa profesijom koja mi se momentalno svidela, čak sam u zoo vrtu više puta asistirao tokom intervencija još kao klinac. U gimnaziji mi se rodila želja da upišem veterinu: s jedne strane sam uveliko znao da imam posebnu vezu sa životinjama, a sa druge strane me zanimalo kako bilo koji mehanizam funkcioniše i kako, ukoliko ga upoznaš, možeš da ga popraviš. Za mene nema većeg izazova a ni radosti, nego kad utvrdiš šta je problem, postaviš dijagnozu i pomogneš životinji.
Životinje su neizostavan deo mog života. Podsećaju me na postojanje iskrenosti, poverenja i bezuslovne ljubavi. Od njih učim svaki dan. Veterinu sam izabrala iz želje da umem da im pomognem. Spoj saosećanja i nauke pruža mi mogućnost da kroz znanje iznađem najbolje rešenje u datoj situaciji i učinim pomoć za životinju koja sama ne može da izgovori šta je muči. Radoznalost i kreativnost me vode ka izazovima koji povezuju detalje. Zato svaki slučaj doživljavam kao priliku da razumem celu sliku koja otvara uzrok problema i izaberem najbolje za svakog pacijenta, ponaosob. Iz ličnog iskustva, znam koliko je važno imati veterinara kome verujem. Želim da svojim pacijentima pružim negu kao za svoje životinje, a ljudima sigurnost i podršku koja je i meni u suživotu sa njima potrebna. Ukazano poverenje je meni kao veterinaru velika odgovornost, ali i najlepša potvrda da svoj posao radim na pravi način.
U osnovi našeg bića je potreba za komunikacijom. Neki su u tome bolji, neki stoje lošije, ali ono što ja shvatam kao moj životni zadatak, je da proniknem u što bolje razumevanje modela komunikacije kod životinja. One su izvorno potpuno neiskvarene i nemaju svoj glas kada dodje do nepravde, što nas sve posebno boli i zajedničko je svima kojima je stalo do ravnoteže u prirodi. Meni ovakav pristup ljubimcima omogućava da ih razumem mnogo bolje, da im se posvetim bez gledanja na sat i da otkrivam delić po delić tog tajanstvenog životinjskog sveta. Svoj posao doživljavam kao privilegiju, a poverenje koje dobijam na terenu kao najveću potvrdu da ga dobro radim.
Od detinjstva inspirisan emisijom Opstanak sam dobio želju da se bavim pomaganjem i spasavanjem životinja. Kako sam rastao, rasla je i želja za tim pozivom, tako da sam postao član društva za zaštitu životinja. Tu sam imao prilike da se upoznam bliže sa zanimanjem veterinara i šta ono predstavlja. Brzo sam tako zavoleo veterinu i shvatio da time želim da se bavim, pa je veterinarski fakultet bio logičan izbor u mom slučaju.